SDA danas govori o zaštiti državne imovine kao da s pljačkaškom privatizacijom nema nikakve veze. A upravo u periodu njene pune političke dominacije provedena je, izvrsno isplanirana prevara, privatizacija putem certifikata, koja je ostavila ugašene fabrike, rasprodanu imovinu i hiljade radnika bez posla. Borcima su dijeljeni certifikati umjesto novca, a certifikati su potom postali valuta kojom su se preuzimala preduzeća. Nije problem u tome što su firme prodavane nego što je veliki dio privatizacije završio tako da proizvodnja nestane, radnici završe na ulici, a najvredniji dio preduzeća postanu zemljište, poslovni prostori i nekretnine. Dobitnici tranzicije nisu bili oni koji su gradili nove fabrike i zapošljavali ljude, već oni koji su znali gdje je stvarna vrijednost imovine i imali političke veze da do nje dođu. Nelegalnu privatizaciju ne možemo posmatrati kao ekonomsku reformu nego kao najveći transfer društvenog bogatstva u privatne ruke. Jedni su dobili certifikate, drugi su dobili hale. Jedni su dobili obećanja, drugi vlasničke listove. Jedni su ostali s pričom o patriotizmu, drugi s parcelama, poslovnim centrima i milionima. Ako se rezultat neke politike mjeri onim što je ostalo iza nje, onda je pitanje jednostavno: gdje su danas fabrike, gdje su radna mjesta i gdje je završila njihova imovina? Odgovor na to pitanje mnogo je teži za SDA nego bilo koji predizborni slogan, er brojni građani znaju da privatizacija nije bila greška sistema, nego sistem koji je radio upravo onako kako je bio zamišljen. Poslije rata vojsci nisu platili plate, nismo ni tražili. SDA banditi smišljaju sjajan plan, umjesto keša stvaraju certifikat. Prosječna nominalna vrijednost od 50.000 KM, na pijaci i gdje "guma gori" se prodavala za 500 KM. Gladnom čovjeku ne treba dionica u pogonu koji ne radi, treba brašno. SDA je to znala i napravila prenosiv papir, certifikat koji je omogućio njihovim tajkunima kupovinu certifikata za dva do pet %, a zatim kupovinu fire po punoj cijeni. Fabrika,hala, građevinsko zemljište,lokali u Sarajevu, Splitu,Zagrebu,Beogradu ,Nišu preko noći postaju nečiji. Radnik se izbacuje napolje, mašine se prodaju u staro željezo,kvadrat u beton. To nije tržište, to je legalizovana pljačka. Od 1999. do 2002. za stotine firmi država je naplatila oko devet milijardi, keša oko pola milijarde. Ostalo su bilo certifikati koji su stvarni trošak kupaca na crnoj berzi napravili smiješnim. Industrija FBiH nije prodata, poklonjena je onima koji su stajali uz stranku koja je papir izmislila. Borac Travnik. 67% kapitala vrijednog 70.000.000 prodato za 2KM. Imovina u Hrvatskoj i Srbiji nestala iz knjiga. Firma prodana ortačkoj grupi na čelu sa Mehmed Čorhodžićem SDA kadrom,ugašena. FBiH-u stvorili dug i vratili radnike bez staža. Lokale i zemlju niko nije vratio. Magros-ova zemlja na Marindvoru prodata el-Šiddiju za manje od 2 miliona KM. Na tom mjestu niče Sarajevo City Center a država je oštećena za stotine miliona maraka. El-Šiddi nije pao s neba, doveo ga je lično Bakir Izetbegović, čija kćerka sjedi na čelu Šiddijevog hotela. To nije “strana investicija”, to je pretvorena državna parcela u porodični kvadrat. Klas, UNIS, Šipad, Incel, Feroelektro, Hidrogradnja, Krivaja, Agrokomerc, Vitezit , Unioninvest, Zrak, Pretis, Aida, Hepok, Dita ,Polihem, Klas, Sprind ,Konjuh ,Energopetrol ,Sarabon, Ključ, Standard, Vranica, Žitoprerada, Aluminij, NTC Bratstvo ,Soko , RMK Zenica, Natron, neki su od predratnih giganata uništenih pljačkimi SDA mafije. Certifikat je bio ulaznica, fond je bio perionica, SDA je bila vratar. Najviše se obogatio, ne onaj ko je napravio bolji proizvod nego onaj ko je prvi skupio tuđe certifikate i prvi ušao u katastar. Glavna karika su bili fondovi koji su usisali papire boraca.Fondom upravlja društvo koji osnivaju ljudi iz SDA orbitе Izet Ganić, Čorhodžić, Nedžad Branković. Generali i ministri na osnivačkim listama. Tako je nastao sistem u kojem su jedni dobili bezvrijedni papir, a drugi vrijednu imovinu.